četvrtak, 8. studenoga 2012.

Intervju prof.dr Alekse Milojevića


”Da smo narod koji misli na svoju budućnost, na budućnost svoje djece, unučadi, praunučadi, već bi sve zvonilo na uzbunu i svi bi bili na nogama. Naša zaduženost je ogromna. Mi smo već u dužničkom ropstvu. Već iduće (2012) godine stiže otplatna rata od oko 500 miliona KM što je približna vrijednost industrije. I tako svih narednih desetak godina (bez novih zaduženja). To je nemoguće vraćati. To će odnijeti u inostranstvo svu akumulaciju. Domaća privreda će ostati bez investicionih sredstava” ocjenjuje u intervjuu za BUKU prof.dr. Aleksa Milojević, direktor Ekonomskog instituta iz Bijeljine
Profesore Milojeviću, nadavno održana investiciona konferencija koja se organizovala u Banjaluci i na Kozari, je, prema riječima organizatora ( Vlade RS, prim. E.P. ) ispunila očekivanja u smislu da bi Republika Srpska mogla privući strane investicije. Kakvo je Vaše viđenje, ima li RS realno šansu da privuče strane investitore i u kojoj mjeri?
Strane investicije su štetne. To pokazuju i naučna istraživanja i ostvarena iskustva. Ovdje će se to dokazivati jednim primjerom.  Nema primjera da se je neka zemlja obogatila tako što se otvorila za inostrana investiranja. Svi primjeri su negativni. Sve su takve ekonomije propale – narod dospio u siromaštvo, zemlja ekonomski opljačkana, privreda uništena, prirodna bogatstva zaposjeli stranci. Tuđe ne bogati. Prizivanje stranih investitora govori o nesposobnosti Vlade da na vlastitim raspoloživim prirodnim bogatstvima sa svojim narodom pravi razvoj. Nije istina da nema domaćih sredstava za investiranje. Ona se stiču kroz razvoj. Samo treba donositi racionalne investicione odluke, a ne rasprodavati prirodna dobra strancima.
Da navedem samo jedan primjer. Investicija u četiri HE “Gornja Drina” (238 MW) donose godišnju neto dobit od 250 miliona KM. Ostvaruje se 16 KM neto dobiti po jedinici investicije. Ta investicija se ustupa strancu. Na drugoj strani Elektroprivreda RS (2010) ima kratkoročno oročenih 175 miliona KM što je dovoljno za izgradnju HE od 52 MW. Ta investicija bi ostvarila godišnju neto dobit od oko 60 miliona KM. Ona se ustupa strancu. Dakle postoje vlastita sredstva ali se ona investiciono ne koriste. Šta mislite zašto? Oni koji o tome odlučuju vjerovatno znaju?
Oduzeti od naroda ovoliko prirodno bogatstvo i ovoliki novac (neto dobit) i dati strancu zar to nije ekonomska izdaja, ekonomski zločin? Vlada je obavezna da brani narod od ekonomskih šteta, a ovdje sama Vlada pravi ovoliku štetu narodu. Umjesto da Drina donosi milione i milijarde neto dobiti vlastitom narodu, ona ih, po odluci Vlade, odnosi strancima. Opet zašto?
Pored sredstava koja su u Elektroprivredi RS ogromna su sredstva i kod naroda koji bi da ih bogato uloži. Umjesto što “trunu” na depozitnoj kamati u bankama od 3 – 5 %, kada bi bile mogućnosti akcionarskog ulaganja u izgradnju HE, TE i slično privukla bi se ogromna novčana sredstva domaćih ali i stranih građana. Dividende bi mogle da iznose čak i 10 %. Vlada nije ni pokušala da pravi akcionarsku alternativu investiranja, na kojoj osnovi se ostvaruju i najveće investicije na Zapadu. Umjesto ovog osvjedočenog najpovoljnijeg vida investiranja naša Vlada se odlučuje na najpogubnije rješenje – na prodaju i ustupanje prirodnih bogatstava strancima.
Samo je jedan (klasični) model privrednog razvoja neprolazno uspješan – vlastita štednja – investicije – razvoj. Sve zemlje koje njega praktikuju su uspješne (primjer današnje Kine). Razvoja na tuđem novcu nema. Koristi od posuđivanja imaju samo oni koji posuđuju. Njima korist a onima koji posuđuju šteta.
Ako se već i trudimo da privučemo inostrane investicije, kako Vam se čini trenutni poslovni ambijent u RS? Je li RS dovoljno aktraktivna za potencijalna strana ulaganja kako sa gledišta mogućnosti za investiranje ali i raznih “administrativnih povoljnosti”?
Bilo bi mnogo bolje da gradimo poslovni ambijent za vlastita, a ne strana ulaganja, da razvijamo akcionarstvo. Koliko smo pod kolonijalnim pritiskom stranaca govori i pojam “administrativnih povoljnosti” iz Vašeg pitanja. Potrebno je biti sasvim jasan i otvoren. Stranci ovdje ne žele ekonomski razvoj i sve čine da unište domaću privredu. Da bi to što uspješnije ostvarili služe se zavodljivim metodama navođenja na pogrešne odluke i pružanja i finansijskih pomoći da se takve pogrešne odluke donose. Jedna od tih “pomoći” su pomoći za razvoj malih i srednjih preduzeća. Zna se da su samo krupna preduzeća oslonci razvoja i stranci ne pružaju tu vrstu pomoći. Oni govore samo o malim ali ne i o krupnim preduzećima. Koliko su u tome iskreni vidi se iz osnovne činjenice. Upravo dok se ovdje zalažu za razvoj malih preduzeća u vlastitim zemljama bujaju krupna. I tome naravno ne prigovaraju. Nama mala, a njima krupna. To je filozofija ekonomske pomoći razvijenih. To se odnosi i na administrativne povoljnosti. Kao da je skraćivanje vremena osnivanja preduzeća odlučujuća činjenica privrednog razvoja? Kao da ćemo biti svi uspješni mali biznismeni pa je prevelika gužva na šalterima. Ali stranci ne govore kako da se ovdje dođe do krupnih preduzeća, bar onih i onakvih kakve smo imali i kakva su kod njih. To bi bilo suprotno svakoj ekonomskoj logici. Zašto bi sebi gradili konkurenciju, Energoinvest (i slično) koji je odnosio pobjede na međunarodnim tenderima i sprečavao da te poslove dobiju neke strane firme morao je da bude uništen. Potpuno je besmisleno očekivati da će se stranci, boreći se za “administrativne povoljnosti”, boriti da ovdje ponovo izrastu neki novi Energoinvesti i slično. Kada to shvatimo možda ćemo početi da se osvješćavamo i da razotkrivamo ulogu i namjere stranaca. Možda ćemo tada doći do snage da definišemo vlastite interese kao osnovu stava i odnosa prema tzv. evropskim integracijama.
Ovo sadašnje je prepoznatljivo već na prvi pogled. Što je više govora o evropskim integracijama na djelu je sve veća dezintegracija. Integracija u ekonomiji, to je približavanje u nivou razvijenosti. A vidljivo je da su razlike u razvijenosti u dramatičnom porastu. Sa tog stanovišta mnogo više smo bili u Evropi prije rata nego sada. Opet je u pitanju ekonomska izdaja Vlade.  Vlada je obavezna da ekonomski brani državu i narod. Uz ostalo obavezna je da razotkriva prevare koje smišljaju stranci i koje završavaju u ekonomskom nerazvoju. Jedna od tih prevara su mala preduzeća kao naša razvojna šansa i ostvarenje “administrativnih povoljnosti” za njihovo što jednostavnije osnivanje. Ispunjavaju se ovi zahtjevi stranaca, a ne ulažu napori kako da dođemo do krupnih preduzeća koja su osnov razvoja.
Prošlo je nešto više od pola godine od usvajanja Ekonomske politike Vlade RS za 2011.godinu, kakvi su efekti ove politike, vidite li neki napredak?

Vladine Ekonomske politike su prave besmislice. One se usvajaju, ne izvršavaju i zato se ne polaže nikakav račun, nema nikakvih posledica. Ova Vlada (kontinuiteta) je u svojim Ekonomskim politikama usvajala sledeće stope rasta bruto društvenog proizvoda: 2006. – 7 %, 2007. – 8,5 %, 2008. – 8,5 %, 2009. – 6,4 % i 2010. – 1,4 %. Umjesto obavezujuće (iz Ekonomskih politika) prosječne stope od 6,4 % ostvarena je jedanaest puta manja (0,6 %). Nikada se nije ozbiljno polagao račun zašto se pojedina ekonomska politika nije ostvarila.
Vlada (kontinuiteta) je (2006. – 2010.) potrošila 4,8 milijardi KM da bi povećala bruto društveni proizvod (BDP) za svega oko 200 miliona KM. Da bi uvećala BDP za 1 KM trošila je 24 KM. I to nije sve. Vlada je povećavala BDP, a smanjivala materijalnu proizvodnju. Ovo povećanje BDP za oko 200 miliona KM potiče iz smanjenja poljoprivredne proizvodnje za 15 %, smanjenja industrije, ugostiteljstva, turizma i slično, a povećanja državne uprave i slično. Vlada nas bogati tako što uništava materijalnu proizvodnju, a uvećava upravu.  Koliko Ekonomske politike znače za ovu Vladu neka kaže i sledeći podatak. Da su ostvarene stope rasta BDP, na koje se Vlada obavezivala u Ekonomskim politikama, sa ovim utrošenim sredstvima od 4,8 mrd. KM Vlada je umjesto 200 miliona KM BDP morala da ostvari novih 18 milijardi KM. Naravno da nikada nije bilo govora zašto nisu ostvarene planirane stope rasta i kako su ovako “uludo” utrošena ovolika sredstva. Kako je moguće govoriti o napretku kada se Vlada za prvih šest mjeseci 2011. godine zadužuje za oko jednu milijardu KM? Ni za jedno od ovih zaduživanja nema Studije o mogućnostima ekonomskog povrata ovih sredstava. Sva će se vraćati iz povećanih poreza iz “deranja kože” narodu. Ovako nemilosrdno se zadužuje narod koji je nezaposlen i bez privrede.
Nedavno je objavljeno kako bi nova recesija zahvatila Republiku Srpsku još žešće i dramatičnije nego prethodna kriza…Kakvo je Vaše mišljenje?

Potpuno su neosnovane tvrdnje da svjetska kriza ima uticaja na nas. To Vlada samo pere svoju nemoć svjetskom krizom. Naša kriza nije spoljna nego unutrašnja. Kriza uvijek pogađa povjerioca, a ne dužnika, pogađa izvoznika, a ne uvoznika. Kriza je uvijek kriza prodaje, a ne kupovine, kriza izvoza, a ne uvoza. Mi smo ogromni uvoznici (kupci), a slabi izvoznici (prodavci). Sa tog stanovišta svjetska kriza nema nikakvog uticaja na nas. Da imamo sposobniju Vladu ovu svjetsku krizu bi mogli da iskoristimo za sebe i da se izborimo za povoljnosti u uvozu, da oborimo cijene i slično. Suprotno tome. Cijene iz uvoza upravo u vrijeme krize rastu, što dovoljno govori o Vladi. To da će nova (inostrana) recesija još žešće pogoditi RS jasno govori koliko Vlada nastoji da prikrije svoju potpunu ekonomsku nemoć da odgovori izazovima vremena. Umjesto da se okrene razvoju Vlada izmišlja spoljne nepovoljne uticaje. Ekonomski razvoj nije jednostavna stvar. Za to su potrebna znanja. Naša Vlada ih nema i tu je problem.
Prije nekoliko dana je Narodna skupština Republike Srpske usvojila odluke kojima se RS dodatno zadužuje za necijelih 650 miliona KM. Kako gledate na ova zaduženja, i imamo li razloga da se brinemo za ekonomsku budućnosti ovih prostora?
Da smo narod koji misli na svoju budućnost,na budućnost svoje djece, unučadi, praunučadi, već bi sve zvonilo na uzbunu i svi bi bili na nogama. Naša zaduženost je ogromna. Mi smo već u dužničkom ropstvu. Već iduće (2012) godine stiže otplatna rata od oko 500 miliona KM što je približna vrijednost industrije. I tako svilh narednih desetak godina (bez novih zaduženja). To je nemoguće vraćati. To će odnijeti u inostranstvo svu akumulaciju. Domaća privreda će ostati bez investicionih sredstava. Da bi se ovi dugovi vratili morat će se dizati porezi građanima na potrošnju, nekretnine i slično. Dizat će se porezi privredi. S obzirom da će, zbog povećanih poreza, privreda ostati bez akumulacije morat će se povećano zaduživati kod banaka, što naravno vodi njenom ubrzanom propadanju. Kako nećemo moći i pored svega ovoga da vraćamo dugove u dogovorenim rokovima, oni će biti reprogramirani, čime ćemo oduzeti budućnost budućim generacijama – djeci, unucima, praunucima. Zavladat će siromaštvo. Narod će bježati na sve četiri strane svijeta. Nastupit će naš biološki nestanak u kojem se već uveliko nalazimo. I što je najgore za sve to niko neće biti kriv. Tu je sva veličina problema u kojem se nalazimo.

Kako komentarišete činjenicu da sve više ekonomskih stručnjaka upozorava na dramatičnosti ekonomskih podataka za RS dok istovremeno iz Vlade RS dobijamo informacije kako RS održava finansijsku stabilnost…Kome treba vjerovati? Jesu li podaci o ekonomskoj situaciji u RS zaista zabrinjavajući?
Naše ekonomsko stanje nije dramatično nego tragično. To što Vlada priča jedno, a stručnjaci drugo i da niko ne odgovara za obmanjivanje naroda, za iznošenje neistina dokaz je skoro potpune besmislenosti našeg političkog sistema. Vlada vodi potpunom ekonomskom uništenju ovog naroda, a ostaje stabilna. Narod može da bude potpuno ekonomski uništen, a da Vladi ne prijeti nikakva opasnost. Umjesto toga Vlada uporno širi neistine i obmanjuje narod o našoj finansijskoj stabilnosti i za to ne odgovara.
Dokaz da Vlada širi neistine odnosno da obmanjuje narod je njena šutnja. Kada stručnjaci ne bi bili u pravu zar ih Vlada ne bi tužila, pozvala na odgovornost za širenje neistina. Vlada priča jedno, a stručnjaci drugo i nikom ništa. Da navedemo jedan primjer. Nedavno je predsjednik Vlade izjavio da je prosječna stopa rasta BDP za poslednjih deset godina u RS iznosila 14 % (Srna, 22.09.2011. godine) što je potpuna neistina. Istina je da je Vlada kontinuiteta (2006. – 2010.) ostvarila stopu rasta BDP od 0,6 %, a u prethodnom petogodištu stopa rasta BDP je iznosila 6 %. Nekažnjeno obmanjivanja naroda. Istina je na strani onih koji govore o našim ekonomskim strahotama. Sve će uskoro biti jasno ali kasno. Pa zar nije svakom jasno da su statistički podaci o nivou našeg BDP besmisleni. Prije rata smo ostvarivali 1.800 $ po stanovniku, a sada (kao) 4.800 $. Onda, sa onakvom privredom i zaposlenosti pa nerazvijeni, a sada bez privrede i nezaposleni pa srednje razvijeni. Ti obmanjujući statistički podaci Vladi odgovaraju i ona ih obilato koristi. Neće da se upusti u problem ispravnog računanja BDP.
Omiljeno vladino obmanjivanje je o našoj makroekonomskoj stabilnosti navodeći podatke o našoj niskoj inflaciji. Ali ona neće da navede uzroke takvog stanja. Uzrok relativno niske inflacije nije u našoj ekonomskoj uspješnosti, u ogromnoj industrijskoj proizvodnji roba koja svojom ogromnom ponudom drži cijene stabilnim. Sasvim suprotno. Niske sadašnje cijene su priprema našeg ekonomskog sloma. Uzrok relativno niske inflacije (iako je ona dva puta veća od eurozone) je u čvrstom deviznom kursu koji ne dozvoljava rast cijena. Ali upravo je tu zamka. Sada relativno stabilno ekonomsko stanje (zbog pritiska čvrstog kursa) što odgovara Vladi, ne gledajući da slijedi ogromna inflatorna provala kada (uskoro) KM ode na tržišno vrednovanje, kada prestane sa radom Valutni odbor. Vlada o tome šuti kao da se to nikada neće dogoditi.
I početno, osnovno ekonomsko znanje je dovoljno da se vidi da nema, ne može biti ekonomske stabilnosti pod ovakvim dugovima i deficitima. Vlada naravno o tome šuti. Možete ovo javno saopštiti bezbroj puta nikada nećete izazvati reakciju Vlade. Ko onda obmanjuje narod? Šuti se o ovakvoj opasnoj činjenici kakva je priprema našeg ekonomskog sloma. Naše zabrinjavajuće ekonomsko stanje dolazi i sa strane ogromnog platnog deficita i prekomjernog inostranog zaduživanja (oko 6 mrd. KM) koja sredstva se skoro potpuno neracionalno troše. Zadužuju se siromašni nezaposleni ljudi za dugove koje neće moći vratiti ni nekoliko generacija.
Najopasnija avantura ove Vlade odnosi se na koncesionu rasprodaju prirodnih bogatstava. Na Zapadu, koncesiona naknada iznosi najmanje 51 % neto prihoda, a ide i do 80 %. Uz to, na Zapadu i u vrijeme koncesije prirodno dobro je u pretežnoj javnoj svojini (51 %) na osnovu čega se vrši kontrola korištenja prirodnog dobra. Kod nas koncesiona naknada teško da dostiže 7 % neto prihoda, a Vlada (vlast) teško da ima bilo kakvu kontrolu nad korištenjem prirodnog dobra. Još gore od toga je najnovija privatizacija prirodnih bogatstava pod pojmom strateškog partnera kojim se ustupa 51 % upravljačkih prava. A 51 % kod nas je zapravo 100 %. Ako ostanemo bez prirodnih bogatstava onda nam je siguran ekonomski i biološki kraj. Ako ih sačuvamo možda bi i mogli da otplatimo dosadašnje gubitke i krenemo u razvoj.
Kako ocjenjujete proces privatizacije u RS? Posebno kada govorimo o velikim strateškim kompanijama kao što su Telekom RS, ali i kompletna naftna industrija u Republici Srpskoj?

Ova privatizacija je početak našeg kraja. Sa njom su počela sva naša ekonomska i društvena zla. Ako je ne promijenimo, ako se ne izvučemo iz ovog zla nema kretanja naprijed. Ovo je kolonijalna, samouništavajuća privatizacija nastala da bi se sa dva poslanika došlo na mjesto predsjednika Vlade, što je neviđeno u istoriji parlamentarizma. Ovom privatizacijom je ostvareno najmasovnije ubijanje ljudi, a onaj ko je to uradio predstavlja najmasovnijeg ubicu. Na hiljade, desetine hiljada ljudi je umrlo prijevremenom smrću zbog siromaštva, gubitka zaposlenja i gubitka svog preduzeća, zbog svega što se dogodilo preduzećima od kojih se živjelo.
Da bi se ukinula prethodna razvojna i oslobađajuća, a ostvarila ova kolonijalna i zarobljavajuća privatizacija bilo je potrebno doći na mjesto predsjednika Vlade na način koji je ravan državnom udaru. U dubokoj noći (iza ponoći) nakon završetka redovne sjednice Narodne skupštine dana 18. januara 1997. godine ostala je grupa poslanika (SDA i SNSD) da bi, pod sumnjivom skupštinskom većinom, (dovodeći jednog poslanika) bez predsjednika održala sjednicu Skupštine. Predsjednica Republike je u toj noći provela “demokratske konsultacije” i postavljen je predsjednik Vlade. Odmah je tu Vladu priznala Kontakt grupa tako da niko nije smio da pomisli i posumnja u legitimitet nove vlasti. To je (očito) nagrada za izjave i data obećanja da će, kada postane predsjednik Vlade, prvi zakon kojeg će ukinuti biti Zakon o privatizaciji. Obećano se moralo izvršiti. Ukinuta je ranija i ostvarena ova  sadašnja privatizacija. I što je najvažnije privatizacija mora da bude dovedena do kraja, do potpunog uništenja privrede.
Da bi se to ostvarilo nužno je neprekidno političko održanje njenog tvorca. Odatle od tada tako blistava politička karijera. Što gore to bolje. Što gore za privredu i narod to bolje za političku karijeru. O pogubnosti postojeće privatizacije bespredmetno je i razgovarati. To je vidljivo na svakom mjestu. Ona je napravljena da se u potpunosti uništi ova privreda i narod.
Dva su osnovna principa na kojima se zasniva uspješna privatizacija:
-    kapital, u postupku privatizacije, ne smije da bude smanjen nego uvećan i
-    nakon privatizacije preduzeća treba da dobiju kvalitetnijeg vlasnika i ekonomski efikasniju svojinu nego što je to bilo ranije.
Da bi se održala vrijednost kapitala nije moguća njegova prodaja nego podjela onima koji su taj kapital i stvarali (radnici, građani). Da bi se uvećala vrijednost kapitala nužna je prodaja njegovog određenog dijela uz popuste (dokapitalizacija). Osvjedočeni najkvalitetniji vlasnik preduzeća su radnici i građani kao akcionari. Poštujući ova dva osnovna principa trebalo je ostvariti privatizacionu podjelu kapitala (i djelimičnu prodaju) radnicima i građanima.
Prema svim teoretskim saznanjima i ostvarenim iskustvima (Slovenija) takva privatizacija snažno reformiše privredu i vuče je naprijed u razvoj. Posebna je vrijednost što opstaju i jačaju krupna preduzeća. Na tim osnovama ostvarivana je prethodna privatizacija. Već je bio privatizovan (podijeljene akcije) tercijarni sektor privrede (trgovina, ugostiteljstvo, saobraćaj, građevinarstvo i zanatstvo). Stiglo se na sami prag privatizacije industrije. I onda zaokret, preokret. Stranci to nisu mogli da podnesu. Pronađena je domaća politička snaga da se to spriječi. Sve što je rađeno, poništeno je.
Krenulo se u novu privatizaciju prodaje. Odmah su uništena krupna preduzeća. Ova manja su prodavana i po sto puta nižoj cijeni. Prodavao se kapital kao najveća vrijednost u privredi (i koji se uvijek tako mukotrpno stiče) i ta sredstva tako olako trošila kroz budžet. Preduzeća su sticala pojedinca kao najnekvalitetnijeg vlasnika. Vratili smo se u stinosopstveničku svojinu devetnaestog vijeka koja ne može da odmakne od malog preduzeća sa svega nekoliko zaposlenih.
Neviđena politička ambicija je nemilice rušila privredu. Suze, patnje, siromaštvo ljudi, rast nezaposlenosti ništa to nije smjelo da omete želju za političkim usponom. Stranci su očito zadovoljno trljali ruke. Izbor je bio veoma uspješan. Postojeća privatizacija je potpuna civilizacijska stranputica. Dok se ona ne poništi, dok se ne izvrši ponovna privatizacija (reprivatizacija) nije moguće očekivati bilo kakav ekonomski i društveni napredak.
Ova privatizacija je od nas napravila duboko bolesno i nemoralno društvo. Na osnovi ove privatizacije nastao je pravi poremećaj društvenih vrijednosti. Poništen je rad, marljivost, stvaralaštvo, poštenje, moralnost kao osnovne vrijednosti na kojima društvo opstaje. Oživljene su vrijednosti prisvajanja, otimanja, gramzljivosti, nepoštenja, kriminala, nemorala i slično. Da bi društvo ozdravilo nužno je rad i radnike smjestiti u centar društvenih odlučivanja. Potrebno je stvoriti korporativnu svojinu. Za to je potrebna reprivatizacija. Način da se to ostvari je da se radnicima i građanima podijeli i ponudi na otkup dio neprodatog kapitala u postojećoj ostvarenoj privatizaciji preduzeća. Ako je privatizaciona vrijednost preduzeća deset miliona, a ono prodato za petstohiljada onda je neprodata vrijednost 9,5 miliona što podliježe reprivatizaciji.
Da bi se stiglo u zdravo društvo potrebna su još najmanje dva koraka:
-    ograničiti postojeću višepartijsku svojina koja je, po svemu sudeći, gora od jednopartijske i
-    zaštititi malog akcionara.
Prema evropskim iskustvima ograničenje višepartijske svojine je moguće ostvariti izborom većine članova nadzornog odbora iz reda radnika preduzeća. U upravnom odboru da je obavezan član radnik preduzeća. Jedan od načina zaštite malog akcionara je u zakonskom definisanju da niko ne može imati veća upravljačka prava od 50 %. Vlasnici u preduzećima sa učešćima u kapitalu iznad 5 % imaju podjednaka upravljačka prava. Ova tri rješenja (reprivatizacija, ograničenja višepartijske svojine i zaštita malog akcionara) bi nam omogućila razvoj privrede i ozdravljenje društva.
Prije skoro dva mjeseca usvojen je novi nacrt zakona o PIO RS, šta će nam on donijeti, zanimljivo je da je usprkos protivljenju socijalnih partnera Vlade RS ( i sindikati i penzioneri, te boračka populacija ), on ipak usvojen uz minimum korekcija. Kako Vam izgleda ovaj usvojeni nacrt zakona?
Zakon o PIO RS je velika prevara. To je način da se penzije umanje na svega jednu trećinu – samo prvi stub obavezne isplate penzije. U privredi koja je uveliko prezadužena i u dugoročnoj predstojećoj recesiji drugi stub (obavezna štednja) ne može da donese rezultat. Sredstva se ne mogu ekonomski oploditi jer treba vraćati dugove koji će vući u dugoročnu recesiju. Još je gore sa dobrovoljnom štednjom (treći stub). Sav problem ovog Zakona je što se nije upustio u rješenje problema starosti stanovništva. Umjesto da pristupi rješavanju tog teškog problema ovaj Zakon predviđa naš biološki nestanak. Prema ovom Zakonu na kraju planiranog perioda (2080) biće nas svega oko 480 hiljada umjesto sadašnjih oko 1,3 miliona. Planira se nestanak blizu milion ljudi i to Vlada i Skupština prihvataju. Neviđeno. Niko se ne pita koja je ta silna starost upravo tih 480 hiljada i da li takvo društvo negdje postoji i može opstati.

Da li je moguće zamisliti društvo u kojem je skoro svaki drugi (43 %) penzioner odnosno u kojem jedan unuk ima osam djedova i baka (stanovništvo iznad 40 godina na one do 18 godina). Kako će jedan mladi da izdržava osam starih. Kako će 240 hiljada stanovnika u radnoj dobi (18 – 64 godine) da izdržava 241 hiljadu maloljetnih i starih (1:1) kada je sada taj odnos 823 hiljade prema 448 (skoro 2:1) pa je nepodnošljivo. To na svoj način govori o veličini besmislenosti ove vlasti i ovog Zakona.

Za kraj, kada sagledamo sve apekte realnog sektora u RS, kakve su nam šanse, imamo li zaista kapaciteta da ostvarimo ekonomski razvoj? Jeste li optimista?
Naše siromaštvo ne potiče iz oskudnosti resursa nego iz pogrešnog privrednog sistema, iz ogromne ekonomske izdaje koja je na djelu. Izdaja je ova privatizacija, prekomjerno zaduživanje, prekomjerni platni deficiti, i što je najgore rasprodaja prirodnih bogatstava. Ukoliko bi se ubrzano izvršila reprivatizacija, zaustavilo zaduživanje i obustavila prodaja prirodnih bogatstava, te ostvario novi privredni sistem regulisanog tržišta sa odlučujućom ulogom države u privrednom razvoju (umjesto sadašnje globalističke obmane slobodnog tržišta na šta je Vlada pristala) postoje mogućnosti da se sva ova dosadašnja zla ubrzano riješe i krenemo u razvoj. S obzirom na visok pritisak stranaca i ne malu domaću ekonomsku izdaju sasvim je neizvjesno da će do toga doći. Veoma su izvjesne mogućnosti našeg propadanja u trajno i duboko kolonijalno ropstvo. Narod bi morao da bude toga svjestan i da skupi snage da to spriječi.

Razgovarao Elvir Padalović
Intervju preuzet sa portala Buka