Đorđe Latinović
Proteklu godinu kod nas je obilježila mlada djevojka Jelena Topić, koja je trideset dana mjeseca oktobra stajala i ćutala na trgu u centru Prijedora.
Ona je završila svoju "predstavu" i otišla, ali je ostalo pitanje zašto je sve to činila. Bilo je mnogo nagađanja. Ovih dana ona je prekinula ćutnju i oglasila se obavještenjem da je "Glasno ćutanje" bio autorski performans za njen diplomski rad. Njeno posljednje objašnjenje nije zadovoljilo različita očekivanja ljudi, a neke je čak i duboko razočaralo i naljutilo. U ona vunena i olovna vremena šezdesetih godina socijalizma, aforističar Brana Crnčević svojom knjigom "Govori kao što ćutiš" nagovarao je zanijemjeli puk da progovori o svom društvenom i političkom stanju u jednopartijskom sistemu. Ćutolozi su u i komunističkim partijskim redovima smatrani nepoželjnom vrstom. Ipak, mnoge je "ubila prejaka riječ" i javno "lajanje na zvijezde".
Zašto je ćutala Jelena? Bez obzira na njene privatne razloge ćutanja, od kad je na trgu, njen istup je postao javna stvar. Dakle, i naša stvar. Zašto je baš izabrala gradski trg, koji je po definiciji mjesto nekontrolisane javnosti, urbani prostor u kojem slučajni prolaznici hodajući prave ad hoc društvenu zajednicu? Mnogi u njeno zagonetno ćutanje polažu svoje brige i ćutnje. Svako bi volio da je ćutala zbog razloga koji su i njima važni. Ali, ona u stvari govori, samo je mi ne čujemo. Njena ćutnja je rječita. Nakon nje zaćutali su i drugi širom zemlje.
Ona ćuti jer u ovoj zemlji ima mnogo onih koji govore i previše, onih koji bi trebalo da čuju druge. Kod nas najviše govore političari, popovi i propagandisti, (3P) portparoli, piarovi, reklamokrati, reklamožderi, kolumnisti, blogeri, megafoni raznih vrsta, rialitimenovi, starlete i druge kreature, profesionalna bulumenta oboljela od logoreje, visokoplaćena kasta koja sve živo mistifikuje umjesto da razotkriva. Dodatno podržani od raznih poslovnih gurua, TV farmera bez zemlje, advertajzing vračeva, lukmajstora, stajlingmejkera i spin doktora za nepostojeće bolesti. Jedino ne govore oni koji ne mogu doći do riječi. Oni koji bi imali šta reći, kad bi bilo onih koji bi ih htjeli čuti. Oni ćute jer smo mi odavno ogluvjeli. A, gluvom se nema šta pričati. Otuda one Jelenine pismene poruke, crteži, fotografije i rekviziti, kamera i ogledalo da pogledamo svoj lik u ogledalu.
Jelena je portparol gromoglasne tišine. Estetski njena ćutnja je umjetnički performans po formi, a po suštini jedna edukativno-pedagoška pokazna vježba pojedinačne i koletivne autorefleksije za javnost, s jasnim etičkim stavom. Zbunjujuća strategija njenog ćutanja ima suprotan cilj - da prestanemo da ćutimo i da sebi i drugima postavimo neka važna pitanja. U nadi da ćemo naći prave odgovore. Zašto je izabrala ćutanje? Šta znači ćutanje? Minut ćutanja na kraju dobije svaki čovjek. Najglasnija je izborna ćutnja. Ekstremni oblik ćutnje je omerta, mafijaški "zavjet ćutanja", a nešto blaži "ćutanje administracije". Ponekad se branimo ćutanjem, sudski i ljudski. Svi znamo za hamletovsku ćutnju, veliku dilemu, koja traži vrijeme za razmišljanje prije teške odluke. Dobro je znana čuvena opaska kneza Miloša Obrenovića, kad je uvodio nove namete i disciplinom stezao Srbiju, čim su mu emisari javili da je narod zaćutao i ne daje glasa od sebe, da odmah otpuste jaram po glavi stanovnika.
Godinama je mnoge zbunjivala "hrvatska šutnja", kao politički opis duhovnog stanja hrvatske političke klase u jednom periodu državnog života u socijalističkoj Jugoslaviji. Možda najvažnija rečenica u istoriji filozofije, ona Ludviga Vitgenštajna, u skraćenoj verziji glasi: "O onome o čemu se ne može govoriti, mora se ćutati." Velika je naša ćutnja, kao okean. Zašto Jelena ćuti, samo je druga strana pitanja zašto mi ćutimo? O onome o čemu bi trebalo govoriti? Ćutimo obično iz onih istih razloga zbog kojih bi trebalo da govorimo. Da bismo čuli jedni druge moramo ćutati. Ćutimo jer ne želimo da probudimo gromove moći. Ćutimo iz žalosti, protesta, odobravanja, slaganja, neznanja, straha, iz navike, iz lojalnosti, iz oportunizma, zbog partijske discipline, linije manjeg otpora, privilegija... Svaka otvorena javna ćutnja iritira ljude, pa tako i ova Jelenina, zato nije iznenađenje da su je neki prolaznici pokušali napasti i silom natjerati da progovori i kaže zašto to radi. Dio odgovora leži u sadržaju ispisanih poruka koje u cijelom javnom kontekstu imaju neku svoju unutrašnju logiku, smisao i značaj, koji samo ona zna, a mi možemo nagađati:
"Pričala ili ćutala, niko me ne čuje!"
"Nisam luda."
"Glasno ćutim."
"Ovo je moj rodni grad."
"Jadna ne bila."
"Izolacija"
"Isključena"
"Fali mi društvo."
"Hoće li me neko oženiti?"
"Da uđem u party-ju?"
"Inat"
"Prostor za vašu reklamu"
"Kako da napustim zemlju?"
"Pozovite 1413"
Svako od nas je nekom pričao ko nas ne čuje, često nas prave ludim iako mi znamo da nismo, pitamo se šta nam je donio život u rodnom gradu, svako se nekad osjetio jadno, ponekad živimo u izolaciji, isključeni iz glavnih tokova, bez društva. Šta nam preostaje? Da iskoristimo prečice ulaska u društvo putem udaje ili učlanjenja u stranku, da se inatimo, odbijamo ucjene, pravimo kompromise, borimo za bolji život koji ne dolazi ili odemo u inostranstvo? Vijekovima nas uče da je ćutanje zlato. Mada, kad neko nešto pametno kaže narod odgovara: usta ti se pozlatila. Što će reći, pametno govoriti i nije tako loše. Ipak, u istoriji naših naroda i narodnosti prevladalo je opšte mišljenje da treba manje govoriti, a više ćutati. I bićeš siguran. Ali, ko će govoriti u ime naroda, kome je ćutanje zlato? U stvarnosti, mnogi političari su se obogatili na jeziku, uglavnom pričajući prazne priče. Našlo se u tom rudnom bogatstvu i zlata i nekretnina, a bogami i ponešto u akcijama i gotovini. A, ti narode ćuti pa ćeš u z(b)latu živjeti bez igdje ičega. Samo sa golom glavom na ramenima. I to mi je neka filozofija! Dok je Jelena javno ćutala na trgu, policija je umirivala građane tvrdnjom da nije zabranjeno ćutati. Zabranjeno je govoriti!? Vlastima je sumnjivo svako masovno ćutanje. Ćutanje je najveća subverzija. Pitanje je dana kada će se hapsiti zbog ćutanja. "Onome koji ćuti, nemoguće je oduzeti riječ", kaže Stanislav Jirži Lec. Samo stoj i ćuti. Ćutaćemo se još!
Godinama je mnoge zbunjivala "hrvatska šutnja", kao politički opis duhovnog stanja hrvatske političke klase u jednom periodu državnog života u socijalističkoj Jugoslaviji. Možda najvažnija rečenica u istoriji filozofije, ona Ludviga Vitgenštajna, u skraćenoj verziji glasi: "O onome o čemu se ne može govoriti, mora se ćutati." Velika je naša ćutnja, kao okean. Zašto Jelena ćuti, samo je druga strana pitanja zašto mi ćutimo? O onome o čemu bi trebalo govoriti? Ćutimo obično iz onih istih razloga zbog kojih bi trebalo da govorimo. Da bismo čuli jedni druge moramo ćutati. Ćutimo jer ne želimo da probudimo gromove moći. Ćutimo iz žalosti, protesta, odobravanja, slaganja, neznanja, straha, iz navike, iz lojalnosti, iz oportunizma, zbog partijske discipline, linije manjeg otpora, privilegija... Svaka otvorena javna ćutnja iritira ljude, pa tako i ova Jelenina, zato nije iznenađenje da su je neki prolaznici pokušali napasti i silom natjerati da progovori i kaže zašto to radi. Dio odgovora leži u sadržaju ispisanih poruka koje u cijelom javnom kontekstu imaju neku svoju unutrašnju logiku, smisao i značaj, koji samo ona zna, a mi možemo nagađati:
"Pričala ili ćutala, niko me ne čuje!"
"Nisam luda."
"Glasno ćutim."
"Ovo je moj rodni grad."
"Jadna ne bila."
"Izolacija"
"Isključena"
"Fali mi društvo."
"Hoće li me neko oženiti?"
"Da uđem u party-ju?"
"Inat"
"Prostor za vašu reklamu"
"Kako da napustim zemlju?"
"Pozovite 1413"
Svako od nas je nekom pričao ko nas ne čuje, često nas prave ludim iako mi znamo da nismo, pitamo se šta nam je donio život u rodnom gradu, svako se nekad osjetio jadno, ponekad živimo u izolaciji, isključeni iz glavnih tokova, bez društva. Šta nam preostaje? Da iskoristimo prečice ulaska u društvo putem udaje ili učlanjenja u stranku, da se inatimo, odbijamo ucjene, pravimo kompromise, borimo za bolji život koji ne dolazi ili odemo u inostranstvo? Vijekovima nas uče da je ćutanje zlato. Mada, kad neko nešto pametno kaže narod odgovara: usta ti se pozlatila. Što će reći, pametno govoriti i nije tako loše. Ipak, u istoriji naših naroda i narodnosti prevladalo je opšte mišljenje da treba manje govoriti, a više ćutati. I bićeš siguran. Ali, ko će govoriti u ime naroda, kome je ćutanje zlato? U stvarnosti, mnogi političari su se obogatili na jeziku, uglavnom pričajući prazne priče. Našlo se u tom rudnom bogatstvu i zlata i nekretnina, a bogami i ponešto u akcijama i gotovini. A, ti narode ćuti pa ćeš u z(b)latu živjeti bez igdje ičega. Samo sa golom glavom na ramenima. I to mi je neka filozofija! Dok je Jelena javno ćutala na trgu, policija je umirivala građane tvrdnjom da nije zabranjeno ćutati. Zabranjeno je govoriti!? Vlastima je sumnjivo svako masovno ćutanje. Ćutanje je najveća subverzija. Pitanje je dana kada će se hapsiti zbog ćutanja. "Onome koji ćuti, nemoguće je oduzeti riječ", kaže Stanislav Jirži Lec. Samo stoj i ćuti. Ćutaćemo se još!
Đorđe Latinović
(nezavisne)
