subota, 2. ožujka 2013.

DRAGOLJUB STOJANOV - Intervju



BiH nije nezavisna država!
imageProf. dr. Dragoljub Stojanov
Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih ekonomskih stručnjaka prof. dr. Dragoljub Stojanov, povodom objavljivanja svoje nove knjige Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti – u labirintu tranzicije od “teritorijalne” k “tržišnoj” državi za Dane govori o globalnoj ...
... ekonomskoj krizi, transformacijama globalnog ekonomskog sistema, privrednim strategijama koje su u BiH trebale biti, a nisu implementirane, o tome šta nas je, zapravo, snašlo u tranziciji, u kojem bi pravcu, u skorijoj budućnosti mogao ići razvoj svjetske ekonomije, da li nas čekaju korporativni ratovi, ili društvo blagostanja i egalitarnosti.

DANI: Profesore Stojanov, u knjizi ukazujete da je potrebno prevazići ekonomski dogmatizam, kakav je to dogmatizam, pogotovo ovaj neoklasični koji spominjete?

STOJANOV:
 Ja sam mijenjao naslov ove knjige barem pedeset puta. Na kraju sam zaključio da treba da bude: Ekonomska kriza iza ekonomske znanosti. To je kao generalni naslov. Na koricama je, kao što vidite, labirint koji sugerira da trebamo tražiti izlaz. Možemo ga naći, možemo ga teže naći, a može biti i da ga nikako ne nađemo. Ekonomska teorija i ekonomska politika su, zapravo, u labirintu tranzicije teritorijalne ka tržišnoj državi. Tranzicija – o čemu se radi? Pokazalo se da su vodeći svjetski ekonomisti bili potpuno u krivu kada su nas ubjeđivali da će se s ekspanzijom kapitala uvećati bogatstvo nerazvijenih država. Umjesto izbalansiranih tržišta i “kreativne destrukcije” imamo “rent seeking” finansijski kapitalizam.

DANI: Šta je zapravo tranzicija? Znači kao mladim novinarima, mladim istoričarima, mladim društvenjacima, ekonomistima, stalo je da to pojasnimo. Šta je zapravo to?

STOJANOV:
 Moje kolege profesori, bilo ovdje, bilo u Hrvatskoj, bilo u Sloveniji, bilo gdje drugdje – kažu da je ovdje bila centralna planska privreda, komunistička, i da se radi o tranziciji iz nje u kapitalizam. To nije bilo tako i takve tvrdnje su sramotne. Tranzicija u našem slučaju znači transformacija onog specifičnog društva kakvo je bilo u kapitalističko. Tako da je to bio zaobilazni put iz kapitalizma u kapitalizam na ovim prostorima. U ovom kontekstu o kojem ja govorim, koji je širi od toga, tranzicija znači nešto drugo, ja govorim o njoj u kontekstu svjetske ekonomije. Ovdje je naglasak na ekonomiji, na transformaciji nečega što se zove država, nacionalna, odnosno teritorijalna država u nešto drugo. Država je država, ima svoje ingerencije, ekonomske, političke, ima svoje razvojne ciljeve, stope inflacije, platni bilans, vanjski i unutarnji dug. Ima sve one komponente koje želi optimizirati. Takva država sada nestaje u ekonomskom smislu riječi. Ona ostaje geografski pojam, a ekonomski gubi svoj suverenitet. Očito se vidi, manje-više sve države, a posebno ove u tranziciji – mi, Mađarska, Slovačka, Litvanija, uključujući čak i Ameriku gube ekonomski suverenitet i postaju sve manje države koje označavaju nacionalni i ekonomski prostor. Javni sektor se polako gubi, zapravo sve intenzivnije, a posebno u zemljama u krizi. Znamo o čemu se radi, znači zdravstvo, školstvo, znači svi oni faktori o kojima je država trebala voditi računa u ekonomskom smislu riječi se “tope”.

DANI: Kada je moja generacija odrastala, tranzicija je proglašavana procesom koji nas vodi u “obećanu zemlju”, međutim, ispostavilo se da se radi o nečemu drugom?

STOJANOV: 
Sve je to povezano s procesima globalizacije, koju treba valjano objasniti. Imate definicija ko zna koliko, s obzirom na različite faktore kao što su integracija ekonomije, centralizacija. Međutim, sve su to površne definicije. Ne govore ništa suštinski. Šta je suštinski? To je proces privatizacije svjetskih, ekonomskih resursa od strane krupnog kapitala, velikih korporacija i banaka. Privatizacija političkih procesa s ekonomskim posljedicama u biti je transformacija države u kompaniju. Cijela svjetska ekonomija, cijeli svijet postaje globalna kompanija. Šta je cilj? Prvo ko su subjekti koji vrše tu globalizaciju? Subjekti su velike korporacije koje postaju još veće. Nastaju megakorporacije i megabanke, kao temeljni subjekti – šta je njegov cilj? Maksimalizacija profita. Prolazimo jedan vrlo morbidan proces u kojem primarni cilj nekog društva postaje profit. Profit, samo profit i ništa drugo na cijelom svjetskom planu. Korporacije upravljaju državama ili svijetom. Postavlja se pitanje šta one optimiziraju? Sigurno neće optimizirati platni bilans države, to više nije relevantno, neće optimizirati ni stopu inflacije, ni to nije relevantno. Ide se ka tome da cijela svjetska ekonomija postane tržišno društvo u kojem entiteti kao što su države ustvari neće biti društva. Mi postajemo, na neki način, kao robovi. Pretvaramo se u ljude koji trebaju raditi koliko mogu više, za što je moguće manje para za te korporacije. Taj proces se nastavlja dalje. Ja sam ga, to novo društvo, nazvao megakapitalizam. Možda to nije najbojli termin, ali nestajanjem funkcija države, svaki smisao izbora i demokratije se gubi, kada će vladati upravni odbori megakorporacija i megabanaka.

DANI: Znači, to će biti diktatura kapitala u pravom smislu?

STOJANOV:
 Hoće, to će sigurno ići u tom smjeru. O čemu se radi? O procesu koncentracije i centralizacije kapitala. Mala i srednja preduzeća iz vremena Adama Smitha od prije 200 godina su rasla i narasla i još će dalje rasti. Doći ćemo u poziciju evolutivnog procesa razvoja kapitalizma koji vodi sam sebe ka ukidanju. Ako na kraju, proces okrupnjavanja dovede do jedne svjetske megakorporacije, gubi se smisao tržišne konkurencije. Čim nema tržišta sistem pada. Ali procesi koji nas čekaju su vrlo surovi. Evo, na primjer, imate klasičnu prevaru, taj Svjetski ekonomski forum u Davosu. Ne samo mi, već sve zemlje u “tranziciji” mu se klanjaju. Uspostavljen je taj takozvani “indeks” koji se mora slijediti, a zapravo se radi o odricanju od sopstvenog ekonomskog suvereniteta. Na primjer, tamo se govori o makroekonomskoj stabilnosti, niskoj stopi inflacije, ravnoteži. Međutim niko, čak ni u EU više ne priča o zaposlenosti. Taj kriterij kao da ne postoji – potpuno je zaboravljen.

DANI: U BiH svi zagovaraju ekonomski oporavak privlačenjem stranih investicija, Vi smatrate da je takva politika potpuno pogrešna?

STOJANOV:
 Onda imate kriterij otvorenosti ekonomije – čemu, kome se otvoriti? U suštini stranom kapitalu. Znači vi uništavate svoj ekonomski razvoj, svoje potencijale, izručujete svoje resurse stranom kapitalu. Vi doslovno i rasprodajete sami sebe i smatrate da kad strani kapital dođe – da ste vi pametniji, vrjedniji, bogatiji, napredniji – to je apsurd par excellence, to se nikad u istoriji nije dogodilo, niti će se kada desiti. Strani kapital zanima jedino profit. Što se više borite i ispunjavate uslove kriterija sve više propadate. O čemu se radi? Kada je Britanija postajala supersila onda je britanski politički ekonomist Rikardo izmislio teoriju komparativne prednosti. To je bila teorija koja je zagovarala slobodno kretanje roba – to znači izvoz i uvoz roba. Zašto je to bilo izmišljeno? Je li to zaista bilo prilog slobodnom tržištu, ili je to pogodovalo engleskoj razvojnoj strategiji? Kad pogledate, Engleska je tada bila najrazvijenija zemlja na svijetu, i ona je zakoračila u industrijsku revoluciju. Šta je njoj bilo u interesu? Naravno da se svi otvore i da ona može plasirati svoje proizvode. Šta joj je još bilo u interesu? Da uvozi jeftino žito bez carina i ostalih prepreka. Zašto? Cijena radne snage – to je bila glavna namjernica. Što je bila niža cijena – nadnica je niža, ako je nadnica niža – profit je viši. Tako da je teorija komparativne prednosti bila par excellence strategija britanske ekonomske ekspanzije. Ista je stvar danas: potrebno je otvoriti se stranom kapitalu, pa ćete profitirati. Zapravo je obrnuto: Što se vi više otvarate – to oni više ekspanziraju. Ako želimo svoj vlastiti razvoj mi moramo imati svoju centralnu banku, svoje izvore rasta, svoju industrijsku i razvojnu politiku. To se danas više ne događa, nema šanse da se dogodi. Umjesto toga događa se ovaj proces otvaranja i praćenja tih kriterija indeksa konkurentnosti i mi postajemo kolonija. Ustvari, mi smo to odavno postali – sve zemlje na ovim prostorima odavno su već de facto postale kolonija. Zadnji primjer, koji djeluje žestoko je Slovenija. Slovenija je kao što mi znamo bila par excellence, uspješna tranzicijska zemlja. Mi bismo rekli kako to Slovenci znaju, a mi ne znamo? Nije tako. U čemu je razlika? Mi smo prije Slovenaca se otvorili i zinuli prema onim kriterijima koje nam oni poturaju. I čim se vi prihvatite te ekonomske politike, koju oni vama nude – nema teorije da se možete razviti. Apsolutno, nema šanse. U bankama para koliko hoće. Štednju Bosanaca nagurati vani. Slijediti njihove kriterije: otvorenost tržišta roba i kapitala – nema terorije. Zašto? Zato što oni imaju višu produktivnost rada, a konkurentnost im je veća od ukupne trgovine i njegova roba pojede domaću robu. Znači, mi se ne možemo suprotstaviti, ne možemo konkurirati. Za to treba vrijednost, znanje, kapital, pa onda vrijeme. To je proces.

DANI: A Vi ste imali neke druge prijedloge?

STOJANOV:
 Još ’97 sam učestvovao u razradi potpuno drugačije razvojne strategije BiH, a koja nije bila neoliberalna. Naravno, uslijedila je kritika MMF-a i Svjetske banke da je to što nudimo staro 150 godina. Moj odgovor je bio: “To što vi nama nudite i prodajete, to je staro dvjesto godina.” Ako se stvari gledaju površno, a šta je neoliberalizam nego površnost, onda vidimo da su naši ljudi pali na priču političara koji ni sami nisu u stanju sagledati dubinske procese. Kažu, kupujemo jeftiniju stranu robu. Vrlo je jednostavno šta tu fali. Čime ćemo mi tu robu platiti? Morate platiti nekim izvozom, ljudi moraju proizvoditi da bi zarađivali. Šta ćete izvesti, ako nemate proizvodnje? I takvi procesi na kraju generiraju krizu. Evo imate sada tu “teoriju” da su Evropa i Amerika stare zemlje i da je došlo vrijeme da one prodaju znanje širom svijeta i da će njihovo znanje stvarati novu vrijednost. Ja ne znam kako je samo moguće prodati tu apsurdnu priču. Ako imate znanje, a proizvodite u Kini, napakostili ste samima sebi. To se upravo dešava Amerikancima, Evropljanima. Sad u tom kontekstu nedostaje pitanje. Kako ekonomska nauka nema nikakvu ekonomsku teoriju? Ne znamo objasniti procese globalizacije, a kamoli njima upravljati.

DANI: Događa li nam se onda Orvel? “Sloboda” je zapravo ropstvo?

STOJANOV:
 Sad imamo situaciju. Manje razvijene zemlje postaju kolonije. Isti proces se događa u Evropskoj uniji. Evropska unija je, zapravo, funkcionalna integracija kapitala. Evropska unije uopće nije integracija država niti je to ikada bila. To je za malu djecu, to je na papiru. Hrvatska u EU ulazi kao periferija, kao kolonija, a Evropskom unijom dominira kao Njemačka, zato što je najrazvijenija država. Uvijek svaka integracija ili slobodna trgovina odgovara onome koje najrazvijeniji. Slobodno kretanje kapitala odgovara onome koji ima najviše kapitala na raspolaganju. Nikad obratno, što je bila njihova teorija. Kažu, imaš teoriju konvergencije. Ti otvoriš granice za slobodnu trgovinu i slobodno kretanje kapitala. Šta se onda dešava, kapital iz zemlje koja ga ima u izobilju, npr. iz Amerike odlazi u zemlju koja ga nema, jer je tamo zarada veća. Tvrdili su da će za neko vrijeme razina kapitala doći na isto – i manje razvijena zemlja će se brže razviti. Kad ste čuli da manje razvijene zemlje stignu visokorazvijene? Nikad. To je ubleha. Zašto je ubleha? Kapital kada dođe u manje razvijene zemlje – on dođe da uzme profit, da ga sebi odnese. On ustvari osiromašuje manje razvijene zemlje. Ako manje razvijena zemlja, kao što je bio slučaj s Amerikom poslije rata za nezavisnost ne promijeni ploču, ili kao Japan, Koreja ranije, ona će postati kolonija. Znači tu imaš nacionalnu razvojnu ekonomsku politiku koju temeljiš na vlastitim resursima, a ne na stranom kapitalu. E sad, problem je taj što mi ne možemo više ništa, mi smo u raljama, mi smo postali kolonija, mi smo blokirani. Svaka zemlja koja ulazi u Evropsku uniju će to biti jer je pod diktatom njemačkog kapitala koji je najveći. E sada tu je treće pitanje: šta je njemački kapital, je li to uopšte njemački kapital? Ko je vlasnik tog kapitala? Korporacije će uskoro nadrasti same države.

DANI: Pojavljuju se različiti libertirijanci koji zagovaraju neka još veće deregulacije i kažu da se kriza pojavila zbog još uvijek prevelikog udjela države i sada libertarijanci kažu da se sve treba regulisati...

STOJANOV: 
Oni samo zagovaraju svoje interese i time pomažu postojećem poretku. Ove bivše zemlje socijalizma, bivše Jugoslavije bi trebalo da dođu do pameti, ponovo se organizovati, organizovati svoju razvojnu politiku i industriju. Kome štetiš? Onome kome tržište smanjuješ, Nijemcima, Francuzima, Amerikancima. Ti radiš sad svoju industriju – smanjuješ njegovu. Je li to moguće danas izvesti? Realno govoreći ne, jer bi nas odmah sasjekli u korijenu. A to libertarijanstvo, pa to je samo oblik čežnje za starim vremenima, kada su postojala samo mala i srednja preduzeća. Teorijski kad se gleda, to lijepo izgleda na papiru, ali je stvarnost demantuje. Korporacije će se vremenom oteti sadašnjim, još uvijek moćnim državama i svijet njihove dominacije bit će vrlo ružan svijet u kojem će se do profita dolaziti po bilo kojoj cijeni. Dolazit će vjerovatno do njihovih sukoba. Vjerovatno će imati svoju vojsku, svoju policiju, svoje zastave, svoja obilježja, svoj novac...

DANI: Koja je alternativa takvome svijetu?

STOJANOV: 
Pošto imate fenomenalnu tehnologiju, koja je kadra proizvesti u izobilju svega što mi želimo, više nego što nam treba, a tržite nemamo, dobijete ono što se nekad govorili: svakom prema potrebama, od svakoga prema mogućnosti. Ili će biti to, ili će biti treći svjetski rat – korporacijski rat, ne državni rat.

DANI: Recite mi, profesore, kako bi mogli iz te perspektive, ekonomske analize gledati sve ono što je nas zadesilo, prije svega rat u bivšoj Jugoslaviji, pa rat u BiH. Kako da kažemo ljudima što im se dogodilo?

STOJANOV: 
E, vidite paradoksa, imali smo velike firme. Sarajevo je imalo Šipad, Energoinvest, Unis, brojao je pet-šest giganata. I to velikih firmi. To su sve firme kojem su smetale ekspanziji krupnog kapitala. A da bude gore, ideološki su smetale. Prikazivale su projekciju kako društvo može biti humano – i ekonomski efikasno i humano. Jugoslavija je bila višenacionalna država – kao Bosna danas. I integrativni faktor je bio socijalizam. Kada je taj integrativni faktor izvučen, sve se raspalo. Kapital je bio malen – nije bio razvijen da bi on zamijenio ideju socijalizma ka integrativnom faktoru. Jedini faktor koji nas je razdvajao je religija, a nacionalne stranke su nastale upravo na toj bazi u BiH i drugim republikama. Čim imate nacionalne stranke – po definiciji imate sukob, pogotovo ako je društvo siromašno. A onda je došla priča iz Bruxellesa Sloveniji i Hrvatskoj da će im biti lakše kao manjim državama. Oni su naivno ušli u tu priču, jedna po jedna ne shvatajući uopšte gdje ulaze. I danas političari koji trče ne shvataju uopšte da ulaze u ralje kapitala EU. Oni pojma nemaju. Neorganizirana teritorija služi samo kao tržište jeftine radne snage, kao potrošač za kapital. Sve što sam napisao prije trideset godina – sve se ostvarilo do sada. Ako ste pratili u BiH – kada je Dayton potpisan, ja sam bio prvi koji je bio protiv Daytona. Pa kad sam strategiju ekonomskog razvoja radio sa Fikretom Čauševićem i još s nekim kolegama izvana, također sam bio napadnut. A da smo mi to uradili – mi bi bili puno ekonomski jači, snažniji. Čim ste jači, onda lakše ulazite u bilo koji proces jer imate snagu, što ste manje jaki to ste više ovisni. Sad je došlo do ove priče o globalizaciji. Svi trčimo u globalizaciju, a ja kažem ljudi čim tamo uđete, više ne možete izaći. Kako ćete van, ne odlučujete sami. Da ponovim još jednom – ako imate kapital u Austriji, tamo je kamatna stopa 2% – idete u Bosnu gdje je kamata viša, ili je profit viši. Šta se dešava? Poravnanje kroz neko vrijeme i manje razvijena zemlja bude zadovoljna i ide velikim koracima naprijed? U suštini to se nikad u povijesti nije dogodilo. Nema primjera te zemlje. Nema primjera zemlje koja se razvila na taj način – to ne postoji. Slobodno kretanje kapitala – to ne postoji. Ne možete naći takvu zemlju. Živimo u svijetu virtualne ekonomske teorije koja je fenomenalna propaganda.

DANI: Kako povezati to bujanje, pod navodnicima različite nacionalne interese u BiH, tu tendenciju ka raspadu dalje upravo sa tim procesom. Zašto sve ove manje nacionalne elite imaju te separativne interese u tim okvirima. Kako biste Vi to objasnili?

STOJANOV: 
Ja to kao većina ljudi prepoznajem, čini mi se vrlo jednostavno. Naše političke elite, nisu političke elite, to nisu nikakve elite, to su politički tajkuni. Oni rade pojedinačno, za sebe. Oni ne rade čak za svoj narod. Da rade za svoj narod, oni bi se dogovorili sa ostala dva naroda. Tako njih stavljati u kontekst bilo koje teorije, bilo kojeg međunarodnog iskustva – nije ni potrebno, nije ni moguće, jer ih možete prepoznati kao najobičnije tajkune. Sad njima paše ova situacija. Pad ekonomije razdvaja ljude, a njih ujedinjuje u pljački.

(Vijesti.ba/BH Dani)