Portal Derventa Cafe se ograđuje od stavova iznesenih u kolumnama. Izneseno mišljenje i stavovi ne predstavljaju stavove redakcije i portal nije odgovoran za eventualnu štetu prouzrokovanu istim.
Demokratija bez građanskog, demokratskog duha, bez odgovornosti, principa, opšteg interesa. Neki ga zovu i nacionalni, može se i tako nazvati, ali to je kod nas nešto sasvim drugo, konotativno do zla boga. Demokratija srpske palanke, kolektivne nesvijesti, total(itar)nog kolektivizma javnog diskursa. Isključivost, blokovska podjela. Svakodnevnica čiji smo svjedoci.
Češće objekti, a subjekti eventualno svake dvije godine. Dobro, možda dobijemo priliku da još koji put vanredno postanemo subjekti referendumskih egzibicija.
Politika je postala sama sebi svrha. Politika osvajanja vlasti, dobijanja izbora, svake dvije godine. Partija je jedini institucionalni okvir, uz materijalnu ili nematerijalnu korist. Sve ostale institucije obesmisliti partijašenjem, kumovskim i rodbinskim vezama.
Koliko god naša javnost bila polarizovana, nekako je uvriježeno mišljenje među građanima, da je najčešća asocijacija na institucije – veza, porodica, partija, korupcija, nepotizam. I kod ”jednih” i kod ”drugih” i kod ”pasivnih” naići ćete na ovo mišljenje. A radi se o demokratskim institucijama. Ne čude rezultati mnogih istraživanja koja su pokazala da građani Republike Srpske najviše povjerenja imaju u crkvu. Ili možda u policiju. Radi se o institucijama o kojima zapravo i najmanje znaju.
Crkva se uglavnom dogmatski posmatra, ne preispituje, dio je kulture, tradicije, više nego što je dio stvarne religioznosti. Uostalom, slabo se i ”kontroliše”, u smislu da javnost ima ikakav uvid u rad. Afere koje su odatle znale procuriti mogle su biti krajnje ogavne, ali to za palančki um ne predstavlja razlog za suočavanje s problemom. Naprotiv, rutina kao ideal čini to da se na takve stvari potpuno ogugla ili zaboravi – ukoliko se dovoljno ignorišu. Kao i mnoge druge ne baš slavne stvari naše stvarnosti, naše prošlosti, a čini se i budućnosti. Policija se na primjer, generalno posmatra kao institucija dobra za izbjegavanje. Tako se i dogmatizuje. Toliko, da je nelagodno prijaviti nasilje u porodici. Time bi iskočili iz rutine. A ima li išta opasnije? Van provjerenog palanačkog svijeta je nesigurno, za um i tijelo. I za duh. Kolektivni, naravno. Jer već neko vrijeme mi ovdje samo takav i imamo. A van njega ste usamljeni, ostavljeni i ranjivi. Taj kolektivistički, uravnilovski duh takvu ”slabost” vidi kao nešto loše, pa čak i kao prijetnju pomenutom rutiniziranom svijetu. Apsolutno zatvorenom i samodovoljnom. On sve atipično i slabije u najboljem slučaju ismijava, nipodaštava, tjera na prilagođavanje i konformizam. Nepripadanje istom podliježe osudi te i takve javnosti, te može da se doživi kao svojevrstan verbalni delikt.
Postoji i selektivna mitologija. Odrastanjem ovdje uspijete da otkrijete da postoje bajke i mitovi, poput Djeda mraza i nezavisne sudske vlasti. U prvi se razočarate kao dijete, u drugi nešto kasnije. Nekakav građanin, koliko možete to da budete. Pa ipak, ona romantičarska, nacionalistička opstaje. Kolektivno jedinstvo u bezumlju često zasnovanom na korupciji i nepotizmu, stavlja ovaj ideal kao opšti, a hrani se konformizmom. Građana, političkih predstavnika, birokratije, akademske javnosti. Saučešće za nepravdu izjavljuju saučesnici. Posredno, nikako direktno. Krivac je, naravno, uvijek drugi, prethodnik, politički ili nekakav drugi protivnik, stanovnik nekog drugog svijeta, van našeg, totalnog.
Izjava lidera opozicionog NDP-a, Dragana Čavića, u kojoj je rekao da je spreman odbiti poslaničku naknadu – za neučešće u radu parlamenta Republike Srpske, ili pak neaktivno – ćutalačko učešće, makar je izraz poštovanja institucije predstavničke demokratije koja je od konstituisanja vlasti i prošlih opštih izbora pa do danas višestruko obesmišljena. Bespogovorno slijepo učešće u tom i takvom predstavničkom tijelu je zapravo njegovo obezvrijeđivanje.
U sistemu u kojem živimo danas, neučešće u ovakvom nesenzibilnom i samo formalno demokratskom tijelu je – dužnost svih onih koji se predstavljaju opozcijom onoga što trenutno imamo na vlasti. Ukoliko tako i bude, biće to izuzetno hrabar potez, makar ostao i kao ishodom neuspješan čin, ispravna ideja kojom je vođen, bar će da se čuje u gluvom svijetu srpske palanke.
Žan Žak Ruso je pisao kako „Imamo fizičare, geometre, astronome, pjesnike, ali nemamo više građane, ljude posvećene javnom dobru i spremne da svoje partikularne interese žrtvuju intereisma političke zajednice.” Doduše, u 18. vijeku. Ovo je Republika Srpska, 21. vijek. Stanje još uvijek nepromijenjeno, sem što nemamo astronome.
Aleksandar Popadić, kolumnista Frontala.ba
