Muhamed Filipović / Vijesti.ba
Mnogi ljudi koji su bili ljuti protivnici bivšeg komunističkog režima i njegove ideologije ni ne pomisle na to da je upravo politički sistem i osnova konstitucije vlasti koju je uspostavio upravo taj režim i danas osnova, izvor i metoda konstitucije vlasti u našoj zemlji, a ona je, navodno, radikalno raskrstila s komunizmom.
Oni koji su rušili komunizam kao sistem diktature poguban za ljudsku slobodu i prava uništili su mnogo dobrih strana tog sistema, ali su ostavili na snazi ključ diktature koju je komunizam provodio u višenacionalnim zemljama, a to je konstitucija vlasti po nacionalnom ključu.
Izmišljeni apsurd
U nas je čak došlo do apsolutizacije tog načela, jer je nacionalna konstitucija vlasti teritorijalizirana i svaka nacija je sebi prisvojila, silom ili dogovorom, dio teritorija na kojem ostvaruje totalnu vlast ili diktaturu, kako se naziva svaka totalna vlast njenim pravim imenom. Dakle, srušeno je sve što je bilo dobro, a u životu ostavljeno ono najgore. Tako su naši oslobodioci uništili privredu koju je komunizam izgradio, koja je dovela Bosnu i Hercegovinu u red srednje razvijenih zemalja u svijetu i otvorila joj nesmetan put razvoja i plasman na svim svjetskim tržištima.
Uspješno su uništene sve bitne tekovine stoljetne borbe radnika za njihova prava, kao što su prava na sudjelovanje u vlasništvu i upravljanju društvenim kapitalom i ta prava prenesena su na pojedine nove kapitaliste, ali one bez kapitala koji su uzurpirali javnu imovinu preko lažne privatizacije i preko noći od golja postali prebogati tajkuni. Uspješno su uništili kvalitetan obrazovni sistem koji je proizvodio sve vrste kvalificiranih ljudi, od radnika do najviših stručnjaka u oblasti nauke i tehnologije, koji su svugdje u svijetu bili rado prihvatani kao kvalitetni stvaraoci. Također je uništen sistem socijalne sigurnosti i zaštite na radu, zatim sistem zdravstvenog i socijalnog osiguranja u kojem nije bilo moguće da neko radi, a da onaj koji ga zapošljava ne plaća sve doprinose. Nestale su u provaliji privatizacije još mnoge korisne institucije, kao što su domovi za odmor, restorani društvene ishrane i sl. koje je stvorio taj sistem.
Osobito je pomno uništen za život običnih ljudi veoma važan sistem žalbenih institucija koje su omogućavale ulaganje žalbi na odluke organa vlasti svih nivoa, pa je u narodu nastala izreka “goniću te do Titina kabineta i do Ujedinjenih nacija”, što je danas nezamislivo, budući da je vlast i institucionalno i personalno podigla zid između sebe i naroda. Kako su narodu i ljudima sva vrata do vlasti zatvorena, on je primoran na javne proteste, a vlast mu kao sagovornika šalje policiju da ga uči pameti.
Sve navedeno uništeno je u korist nekoliko hiljada ljudi koji drže svu vlast u zemlji i upravljaju potencijalima zemlje u okviru privatizacijskih procedura i prevrtanija i monopola na vlast. Rezultat tog i takvog oslobađanja od komunizma je strašno i još neizraženo nezadovoljstvo ljudi, koje se vidi u stotinama protestnih skupova i sudskih postupaka na osnovu hiljada tužbi u kojima privatizacijom i privilegiranim odlukama vlasti prevareni uzalud traže pravdu. Specifičnost naše zemlje je što mi imamo tri politička vrha koji se konstituiraju po unaprijed osiguranom pravu na vlast u regiji u kojoj djeluju. Razlog tome je činjenica da su oni koji su pobijedili komunizam ostavili na snazi samo njegovu najvažniju i za totalnu vladavinu najbitniju, a za demokratiju i ljude najpogubniju instituciju, a to je nacionalni model konstitucije vlasti izmišljen od instant pravnih stručnjaka i uvijek žednih vlasti političara.
Da bi dobro cementirali svoju vlast, izmislili su čak i apsurd o konstitutivnim narodima, kao da su nekakvi narodi, a ne historija, stvarali Bosnu, narode za koje niko živi, osim političkih i naučnih špekulanata, ne zna šta zapravo znače i kako mogu funkcionirati u historiji našeg vremena i u odnosu na demokratska načela univerzalne osnove konstitucije vlasti koja se temelji na građaninu
Održavanje napetosti
Građanin države je konstituent i države i vlasti i to je načelo deklarirano u svim najbitnijim dokumentima stvaranja modernih država građanskog društva. Samo što je u komunizmu, kojemu je sistem konstitucije vlasti po nacionalnom ključu trebao zbog kontrole narastanja nacionalizma, ta konstitucija bila pod vrhovnom kontrolom nenacionalnog komunističkog političkog vrha, a kod nas ima onoliko vrhova koliko se nacionalnih stranaka i njihovih lidera dočepa vlasti i sebi stvori državicu na leđima građana držeći te svoje nacionalne građane pod kontrolom, održavanjem napetosti zbog navodne opasnosti koja im prijeti od drugih nacija s kojima inače žive, žele da žive i moraju da žive zbog logike geografije i historije koja ih je tako razmjestila.
Pokušaji da se takav razmještaj promijeni donijeli su genocid i to će uvijek da se dogodi kad god nacionalni kriterij bude odlučivao o bitnim pitanjima ustrojstva i odnosa u državi. Građana i građanskih prava u tom konceptu konstitucije vlasti nema i oni i predstavljaju quantite negligeable, nešto kao Sejdić-Finci. Svi mi ovdje imamo egzistenciju u kojoj ispred nas kao obilježje i neka vrsta kvalifikacije za pravo na život idu odrednice koje sam vjere, koje sam nacionalnosti, kojoj nacionalnoj stranci pripadam i za koga glasam, iz čega se deriviraju sva ionako oskudna prava naših ljudi. Nije onda čudo da u situaciji oskudnosti svih prava, oskudnosti u pravu na posao, na adekvatnu i isplaćenu zaradu, na dobro školovanje, na kvalitetnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu i na pravo da u bilo kojem obliku učestvujem u upravljanju svojom sudbinom, osim da zapamtim kako znam za koga moram da glasam da bih preživljavao, nema ni govora o slobodi, ljudskim pravima i demokratiji i da se ovdje radi o iskorištavanju rata i velike tragedije koju smo preživjeli da bi se učvrstio i ovjekovječio jedan nečovječan sistem vladavine čiju osnovu čini nacionalna pripadnost koja više nije privatno svojstvo i izbor individue, nego koja je uzdignuta na pijedestal historijske i apsolutne vrijednosti nad kojom bdiju njeni čuvari, a kojoj pripadaju sva prava, uključujući i pravo vlasništva na teritorij. Zemlja više nije ni opće dobro ni Božija, nego je hrvatska, srpska ili bošnjačka, pa se u nas zemlja krsti ili proviđa raznim nacionalnim simbolima kao znakovima tog vlasništva, što je užasno i kao ideja, a kamoli kao način političkog djelovanja u jednoj iole demokratskoj zemlji.
Ovaj izrazito desni pravac kretanja naše političke strukture se vidi i objavljuje u javnom govoru u kojem niko ni ne spominje građanina, nego se svako obraća Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, dok drugi ne postoje, odnosno postoje kao klijenti prvih, a prvi su reprezentirani svojim predstavnicima koji imaju pravo kurative nad njima, tj. brinu se za njih kao socijalnu i političku nedonoščad, pa se sve ipak vidi i razabire budući da, kako reče Karl Kraus, “jezik uvijek izda svog lažljivca”. Možemo s rezignacijom reći: “Šta možemo, živimo u vremenu velikih laži i vladavine lažnih ljudi, kad bismo tu vrstu rezignacije mogli izdržati. Do sada smo nekako izdržavali, ali šta će biti sutra, niko ne zna”
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala.
(Vijesti.ba / Avaz)
Izmišljeni apsurd
U nas je čak došlo do apsolutizacije tog načela, jer je nacionalna konstitucija vlasti teritorijalizirana i svaka nacija je sebi prisvojila, silom ili dogovorom, dio teritorija na kojem ostvaruje totalnu vlast ili diktaturu, kako se naziva svaka totalna vlast njenim pravim imenom. Dakle, srušeno je sve što je bilo dobro, a u životu ostavljeno ono najgore. Tako su naši oslobodioci uništili privredu koju je komunizam izgradio, koja je dovela Bosnu i Hercegovinu u red srednje razvijenih zemalja u svijetu i otvorila joj nesmetan put razvoja i plasman na svim svjetskim tržištima.
Uspješno su uništene sve bitne tekovine stoljetne borbe radnika za njihova prava, kao što su prava na sudjelovanje u vlasništvu i upravljanju društvenim kapitalom i ta prava prenesena su na pojedine nove kapitaliste, ali one bez kapitala koji su uzurpirali javnu imovinu preko lažne privatizacije i preko noći od golja postali prebogati tajkuni. Uspješno su uništili kvalitetan obrazovni sistem koji je proizvodio sve vrste kvalificiranih ljudi, od radnika do najviših stručnjaka u oblasti nauke i tehnologije, koji su svugdje u svijetu bili rado prihvatani kao kvalitetni stvaraoci. Također je uništen sistem socijalne sigurnosti i zaštite na radu, zatim sistem zdravstvenog i socijalnog osiguranja u kojem nije bilo moguće da neko radi, a da onaj koji ga zapošljava ne plaća sve doprinose. Nestale su u provaliji privatizacije još mnoge korisne institucije, kao što su domovi za odmor, restorani društvene ishrane i sl. koje je stvorio taj sistem.
Osobito je pomno uništen za život običnih ljudi veoma važan sistem žalbenih institucija koje su omogućavale ulaganje žalbi na odluke organa vlasti svih nivoa, pa je u narodu nastala izreka “goniću te do Titina kabineta i do Ujedinjenih nacija”, što je danas nezamislivo, budući da je vlast i institucionalno i personalno podigla zid između sebe i naroda. Kako su narodu i ljudima sva vrata do vlasti zatvorena, on je primoran na javne proteste, a vlast mu kao sagovornika šalje policiju da ga uči pameti.
Sve navedeno uništeno je u korist nekoliko hiljada ljudi koji drže svu vlast u zemlji i upravljaju potencijalima zemlje u okviru privatizacijskih procedura i prevrtanija i monopola na vlast. Rezultat tog i takvog oslobađanja od komunizma je strašno i još neizraženo nezadovoljstvo ljudi, koje se vidi u stotinama protestnih skupova i sudskih postupaka na osnovu hiljada tužbi u kojima privatizacijom i privilegiranim odlukama vlasti prevareni uzalud traže pravdu. Specifičnost naše zemlje je što mi imamo tri politička vrha koji se konstituiraju po unaprijed osiguranom pravu na vlast u regiji u kojoj djeluju. Razlog tome je činjenica da su oni koji su pobijedili komunizam ostavili na snazi samo njegovu najvažniju i za totalnu vladavinu najbitniju, a za demokratiju i ljude najpogubniju instituciju, a to je nacionalni model konstitucije vlasti izmišljen od instant pravnih stručnjaka i uvijek žednih vlasti političara.
Da bi dobro cementirali svoju vlast, izmislili su čak i apsurd o konstitutivnim narodima, kao da su nekakvi narodi, a ne historija, stvarali Bosnu, narode za koje niko živi, osim političkih i naučnih špekulanata, ne zna šta zapravo znače i kako mogu funkcionirati u historiji našeg vremena i u odnosu na demokratska načela univerzalne osnove konstitucije vlasti koja se temelji na građaninu
Održavanje napetosti
Građanin države je konstituent i države i vlasti i to je načelo deklarirano u svim najbitnijim dokumentima stvaranja modernih država građanskog društva. Samo što je u komunizmu, kojemu je sistem konstitucije vlasti po nacionalnom ključu trebao zbog kontrole narastanja nacionalizma, ta konstitucija bila pod vrhovnom kontrolom nenacionalnog komunističkog političkog vrha, a kod nas ima onoliko vrhova koliko se nacionalnih stranaka i njihovih lidera dočepa vlasti i sebi stvori državicu na leđima građana držeći te svoje nacionalne građane pod kontrolom, održavanjem napetosti zbog navodne opasnosti koja im prijeti od drugih nacija s kojima inače žive, žele da žive i moraju da žive zbog logike geografije i historije koja ih je tako razmjestila.
Pokušaji da se takav razmještaj promijeni donijeli su genocid i to će uvijek da se dogodi kad god nacionalni kriterij bude odlučivao o bitnim pitanjima ustrojstva i odnosa u državi. Građana i građanskih prava u tom konceptu konstitucije vlasti nema i oni i predstavljaju quantite negligeable, nešto kao Sejdić-Finci. Svi mi ovdje imamo egzistenciju u kojoj ispred nas kao obilježje i neka vrsta kvalifikacije za pravo na život idu odrednice koje sam vjere, koje sam nacionalnosti, kojoj nacionalnoj stranci pripadam i za koga glasam, iz čega se deriviraju sva ionako oskudna prava naših ljudi. Nije onda čudo da u situaciji oskudnosti svih prava, oskudnosti u pravu na posao, na adekvatnu i isplaćenu zaradu, na dobro školovanje, na kvalitetnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu i na pravo da u bilo kojem obliku učestvujem u upravljanju svojom sudbinom, osim da zapamtim kako znam za koga moram da glasam da bih preživljavao, nema ni govora o slobodi, ljudskim pravima i demokratiji i da se ovdje radi o iskorištavanju rata i velike tragedije koju smo preživjeli da bi se učvrstio i ovjekovječio jedan nečovječan sistem vladavine čiju osnovu čini nacionalna pripadnost koja više nije privatno svojstvo i izbor individue, nego koja je uzdignuta na pijedestal historijske i apsolutne vrijednosti nad kojom bdiju njeni čuvari, a kojoj pripadaju sva prava, uključujući i pravo vlasništva na teritorij. Zemlja više nije ni opće dobro ni Božija, nego je hrvatska, srpska ili bošnjačka, pa se u nas zemlja krsti ili proviđa raznim nacionalnim simbolima kao znakovima tog vlasništva, što je užasno i kao ideja, a kamoli kao način političkog djelovanja u jednoj iole demokratskoj zemlji.
Ovaj izrazito desni pravac kretanja naše političke strukture se vidi i objavljuje u javnom govoru u kojem niko ni ne spominje građanina, nego se svako obraća Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, dok drugi ne postoje, odnosno postoje kao klijenti prvih, a prvi su reprezentirani svojim predstavnicima koji imaju pravo kurative nad njima, tj. brinu se za njih kao socijalnu i političku nedonoščad, pa se sve ipak vidi i razabire budući da, kako reče Karl Kraus, “jezik uvijek izda svog lažljivca”. Možemo s rezignacijom reći: “Šta možemo, živimo u vremenu velikih laži i vladavine lažnih ljudi, kad bismo tu vrstu rezignacije mogli izdržati. Do sada smo nekako izdržavali, ali šta će biti sutra, niko ne zna”
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala.
(Vijesti.ba / Avaz)
